John 11

1Bijaše pak jedan bolesnik, Lazar iz Vitanije iz sela Marije i Marte sestre njezine. 2(A Marija, koje brat Lazar bolovaše, bješe ona što pomaza Gospoda mirom i otr noge njegove svojom kosom.)

3Onda poslaše sestre k njemu govoreći: Gospode! gle, onaj koji ti je mio bolestan je. 4A kad ču Isus, reče: ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božiju, da se proslavi sin Božij s nje.

5A Isus ljubljaše Martu i sestru njezinu i Lazara. 6A kad ču da je bolestan, tada osta dva dana na onom mjestu gdje bješe. 7A potom reče učenicima: hajdemo opet u Judeju.

8Učenici mu rekoše: Ravi! sad Judejci šćadijahu da te ubiju kamenjem, pa opet hoćeš da ideš onamo? 9Isus odgovori: nije li dvanaest sahata u danu? ko danju ide ne spotiče se, jer vidi vidjelo ovoga svijeta;

10A ko ide noću spotiče se, jer nema vidjela u njemu. 11Ovo kaza, i potom reče im: Lazar, naš prijatelj, zaspa; nego idem da ga probudim.

12Onda mu rekoše učenici njegovi: Gospode! ako je zaspao, ustaće. 13A Isus im reče za smrt njegovu, a oni mišljahu da govori za spavanje sna. 14Tada im Isus kaza upravo: Lazar umrije.

15I milo mi je vas radi što nijesam bio onamo da vjerujete; nego hajdemo k njemu. 16Onda Toma, koji se zvaše Blizanac, reče učenicima: hajdemo i mi da pomremo s njim.

17A kad dođe Isus, nađe ga a on već četiri dana u grobu. 18(A Vitanija bješe blizu Jerusalima oko petnaest potrkališta.) 19I mnogi od Judejaca bijahu došli k Marti i Mariji da ih tješe za bratom njihovijem. 20Kad Marta dakle ču da Isus ide, iziđe preda nj, a Marija sjeđaše doma.

21Onda reče Marta Isusu: Gospode! da si ti bio ovdje ne bi moj brat umro. 22A i sad znam da što zaišteš u Boga daće ti Bog. 23Isus joj reče: brat će tvoj ustati.

24Marta mu reče: znam da će ustati o vaskrseniju, u pošljednji dan. 25A Isus joj reče: ja sam vaskrsenije i život; koji vjeruje mene ako i umre življeće. 26I nijedan koji živi i vjeruje mene neće umrijeti vavijek. Vjeruješ li ovo?

27Reče mu: da, Gospode! ja vjerovah da si ti Hristos sin Božij koji je trebalo da dođe na svijet. 28I ovo rekavši otide te zovnu tajno Mariju sestru svoju govoreći: učitelj je došao, i zove te. 29A ona kako ču, usta brzo i otide k njemu.

30Jer Isus još ne bješe došao u selo, nego bijaše na onom mjestu gdje ga srete Marta. 31A Judejci onda koji bijahu s njom u kući i tješahu je, kad vidješe Mariju da brzo usta i iziđe, pođoše za njom govoreći da ide na grob da plače onamo. 32A Marija kako dođe gdje bješe Isus, i vidje ga, pade na noge njegove govoreći mu: Gospode! da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat.

33Onda Isus kad je vidje gdje plače, i gdje plaču Judejci koji dođoše s njom, zgrozi se u duhu, i sam postade žalostan. 34I reče: gdje ste ga metnuli? Rekoše mu: Gospode! hajde da vidiš. 35Udariše suze Isusu.

36Onda Judejci govorahu: gledaj kako ga ljubljaše. 37A neki od njih rekoše: ne mogaše li ovaj koji otvori oči slijepcu učiniti da i ovaj ne umre?

38A Isus opet se zgrozi u sebi, i dođe na grob; a bijaše pećina, i kamen ležaše na njoj. 39Isus reče: uzmite kamen. Reče mu Marta, sestra onoga što je umro: Gospode! već smrdi; jer su četiri dana kako je umro. 40Isus joj reče: ne rekoh li ti da ako vjeruješ vidjećeš slavu Božiju?

41Uzeše dakle kamen gdje ležaše mrtvac; a Isus podiže oči gore, i reče: oče! hvala ti što si me uslišio. 42A ja znadoh da me svagda slušaš; nego rekoh naroda radi koji ovdje stoji, da vjeruju da si me ti poslao.

43I ovo rekavši zovnu iza glasa: Lazare! iziđi napolje. 44I iziđe mrtvac obavit platnom po rukama i po nogama, i lice njegovo ubrusom povezano. Isus im reče: razdriješite ga i pustite nek ide.

45Onda mnogi od Judejaca koji bijahu došli k Mariji i vidješe šta učini Isus, vjerovaše ga. 46A neki od njih otidoše k farisejima i kazaše im šta učini Isus.

47Onda glavari sveštenički i fariseji sabraše skupštinu, i govorahu: šta ćemo činiti? Čovjek ovaj čini mnoga čudesa. 48Ako ga ostavimo tako, svi će ga vjerovati; pa će doći Rimljani i uzeti nam zemlju i narod.

49A jedan od njih, po imenu Kajafa, koji one godine bješe poglavar sveštenički, reče im: vi ne znate ništa; 50I ne mislite da je nama bolje da jedan čovjek umre za narod, negoli da narod sav propadne.

51A ovo ne reče sam od sebe, nego, budući poglavar sveštenički one godine, proreče da Isusu valja umrijeti za narod; 52I ne samo za narod, nego da i rasijanu djecu Božiju skupi ujedno. 53Od toga dakle dana dogovoriše se da ga ubiju.

54A Isus više ne hođaše javno po Judejcima, nego odande otide u kraj blizu pustinje u grad po imenu Jefrem, i ondje hođaše s učenicima svojima. 55A bješe blizu pasha Jevrejska, i mnogi iz onoga kraja dođoše u Jerusalim prije pashe da se očiste.

56Tada tražahu Isusa, i stojeći u crkvi govorahu među sobom: šta mislite vi zašto ne dolazi na praznik? A glavari sveštenički i fariseji izdaše zapovijest ako ga ko opazi gdje je, da javi da ga uhvate.

57